U oktobru prošle godine, britanska premijerka Tereza Mej je izazvala šok svojom izjavom u kojoj je osporila ideju globalnog građanstva. „Ako vjerujete da ste građanin cijelog svijeta“, rekla je, „onda ste građanin ničega“.
Izjava je naišla na poruge i negodovanje finansijskih medija i liberalnih komentatora. „Najkorisniji oblik građanstva danas“, poučio je jedan analitičar, „jeste građanstvo koje se ne ograničava na dobrobit Berkširske grofovije, već vodi računa o dobrobiti čitave planete“. U magazinu ,,Ekonomist'' njena izjava je protumačena kao „antiliberalni“ zaokret. Jedan univerzitetski profesor ju je optužio za odbacivanje prosvjetiteljskih vrijednosti i skrenuo pažnju na „odjeke 1933. godine“ u njenom govoru.
Dobro znam kako izgledaju „građani svijeta“: jednog od njih viđam svaki put kad prođem pored ogledala. Odrastao sam u jednoj zemlji, živim u drugoj, a imam pasoše obje. Pišem o globalnoj ekonomiji i zbog posla često putujem u sve krajeve svijeta. Više vremena provodim u drugim zemljama nego u državama čije pasoše nosim.
Većina mojih bliskih kolega takođe su rođeni u inostranstvu. Redovno pratim međunarodne vijesti, a događa se da lokalne novine ne otvorim nedjeljama. Što se tiče sporta, nemam pojma kako stoje domaći klubovi, ali sam vatreni navijač fudbalskog tima s druge strane Atlantika.
Ipak, vjerujem da premijerkina izjava nije sasvim neutemeljena. Ona iznosi jednu važnu istinu, a njeno zanemarivanje pokazuje koliko smo se svi mi – pripadnici svjetske finansijske, političke i tehnokratske elite – udaljili od svojih sunarodnika i izgubili njihovo povjerenje.
Pođimo od značenja riječi „građanin“. Oksfordski rječnik definiše građanina kao „zakonski priznatog podanika ili državljanina neke države ili komonvelta“. To znači da institucija građanstva podrazumijeva postojanje jasno definisane političke zajednice – „države ili komonvelta“ – kojoj građanin pripada. Svaka zemlja je jedna takva politička zajednica; ali svijet to nije.
Zagovornici globalnog građanstva će na to odgovoriti da riječ koriste u figurativnom, a ne u doslovnom smislu. Tehnološke revolucije u oblasti komunikacija i ekonomska globalizacija blisko su povezale građane različitih država, tvrde oni. Svijet se smanjio i zato moramo postupati imajući u vidu globalne implikacije naših postupaka. Takođe, svi imamo višestruke i preklopljene identitete. Status građanina svijeta ne mora podrazumijevati ukidanje odgovornosti koje imamo na lokalnom i nacionalnom nivou.
Sve je to lijepo i krasno. Ali šta je to što globalni građani zapravo rade?
Stvarno građansko učešće podrazumijeva interakciju i dogovaranje s drugim građanima o političkoj zajednici koju dijelimo. To znači da se ljudi koji donose odluke moraju pozivati na odgovornost i da smo dužni da učestvujemo u političkom životu da bismo doprinijeli oblikovanju državnih politika. To je proces u kojem se ideje o poželjnim ciljevima i sredstvima koje ja zastupam sučeljavaju sa idejama mojih sugrađana.
Globalni građani nemaju sličnih prava i dužnosti. Njima niko ne polaže račune i oni nikome ne moraju da se pravdaju. U najboljem slučaju formiraju zajednice sa sličnim ljudima iz drugih zemalja. Njihovi sugrađani zapravo nisu svi građani svijeta, već samoproglašeni „globalni građani“ iz drugih zemalja.
Naravno, globalni građani imaju pristup lokalnim političkim sistemima koje mogu koristiti za ostvarivanje svojih ideja. Ali politički predstavnici se biraju da bi štitili interese ljudi koji glasaju. Nacionalne vlade su dužne da zastupaju nacionalne interese i to čine s punim pravom. Ali to ne isključuje mogućnost da pripadnici neke zajednice nastupe s pozicija jednog prosvećenog shvatanja sopstvenih interesa, uzimajući u obzir posledice svojih postupaka za druge.
Šta će se dogoditi kad se interesi lokalnog stanovništva sukobe sa interesima stranaca – kao što se često događa? Nije li ravnodušnost njihovih globalnih sugrađana u takvim situacijama upravo ono što je narušilo reputaciju kosmopolitskih elita?
Globalni građani strahuju da bi interesi globanog javnog dobra mogli biti ugroženi ako svaka vlada slijedi samo svoj uski nacionalni interes. To je svakako razlog za brigu kada su u pitanju važna globalna pitanja, kao što su klimatske promjene ili pandemije. Ali u mnogim oblastima ekonomije – uključujući poreze, trgovinsku politiku, finansijsku stabilnost, fiskalne i monetarne mjere – ono što ima smisla iz globalne perspektive takođe ima smisla iz lokalne perspektive. Ekonomija nas uči da zemlje treba da otvore granice, oprezno primjenjuju razumne propise i teže punoj zaposlenosti, ne zato što je to dobro za druge zemlje, već zato što je to korisno za domaću ekonomiju.
Naravno, u svim pomenutim oblastima događaju se promašaji u vođenju državnih politika – na primjer, protekcionizam. Ali to je odraz lošeg upravljanja na lokalnom nivou, a ne posledica nedostatka kosmopolitizma. To je rezultat nesposobnosti lokalnih elita da glasače uvjere u dobre strane alternativnih politika ili njihove nespremnosti da izvrše prilagođavanja koja će osigurati da svi imaju koristi od takvih politika.
Skrivanje iza kosmopolitizma u takvim situacijama – na primjer, kada insistiramo na trgovinskim sporazumima – ne može zamijeniti zadobijanje široke podrške za predložene politike prije svega na osnovu koristi koje donose. Tako se obezvređuje kosmopolitizam, koji nam je u nekim situacijama zaista potreban, na primjer, u borbi protiv globalnog zagrijavanja.
Malo je ljudi koji su tenzije između naših različitih identiteta – lokalnog, nacionalnog, globalnog – prikazali sa takvom dubinom uvida kao što to čini filozof Kwame Anthony Appiah. U doba „planetarnih izazova i bliske povezanosti svih zemalja“, napisao je u svom odgovoru na pomenutu izjavu premijerke Mej, „potreba da osjetimo da svi dijelimo zajedničku ljudsku sudbinu nikada nije bila veća“. Teško je ne složiti se s njim.
Ipak, kosmpolitizam previše često liči na jednog od junaka iz romana ,,Braća Karamazovi'' koji otkriva da što više voli čovječanstvo to manje voli ljude. Globalni građani ne treba da zaborave da vrijedni ciljevi za koje se bore ne mogu biti izgovor za zanemarivanje dužnosti prema sunarodnicima.
Moramo živjeti u svijetu kakav jeste, sa svim njegovim političkim podjelama, a ne u svijetu koji zamišljamo ili želimo. Najbolji način da se zauzmemo za globalne interese jeste da nastavimo da ispunjavamo svoje dužnosti unutar onih političkih institucija koje su i dalje najvažnije: institucija koje već imamo.
Preveo: Đorđe Tomić
Peščanik.net
Autor: Dani Rodrik